5 godina blogovanja i ništa?

Dopisujem se jutros sa blogo-koleginicom, komentarišemo kraj leta, početak škole, radne sezone, i meni pada na pamet da sam svoj blog započela u septembru. Sasvim slučajno palim Blogger i shvatam da sam upravo na današnji dan objavila svoj prvi post. Nije imao nikakvu temu, dve rečenice i moja fotografija.





Kako je sve počelo?

O inspiraciji za blog sam pisala više puta. Moja glavna ideja je bila da imam svoj fashion blog, po uzoru na tada naše (jedine?) modne blogerke - Jovanu, Vanju, Branu, Zoranu... Međutim, imala sam 19 godina, završavala srednju školu, upisivala fakultet, i prosto nisam želela takvu vrstu javnog eksponiranja (ne da tu ima nešto loše, prosto to tada nije bilo za mene). A onda sam otkrila jednu Anu, i njen najdivniji blog, koji i danas volim ponekad da otvorim iako već dugo ne piše. Radi se o blogu With Love, Ana. Ona me je (ne lično) podstakla da otvorim svoj blog, da se oprobam u nail art-u i moja zamisao je bila da to otprilike tako treba izgleda.

Da se razumemo, prvo nisam imala pojma kako da koristim aparat koji sam tek izvadila iz kutije, nisam znala ništa o pravljenju bloga/sajta, o html kodovima, o editovanju fotografija, da ne pričam o šminkanju i čišćenju zanoktica. A zarada? Nisam znala da to ''može''. Ali prosto sam odlučila da krenem, i to sve usput učim.

Објава коју дели Koma Bunny (@katarina_komazec) дана



Sindrom Adriane Lime?

Ovaj podnaslov je nazvan malo čudno, ali objasniću o čemu se radi. Negde sam čitala da je Adrianu Limu neko jednostavno ''otkrio'' u tržnom centru i puf!, postala je Viktorijin anđeo. Ne znam ni da li je ona bila u pitanju, ni da li je tržni centar bio u pitanju, ali možda vam je malo jasnije šta sam htela reći? Ne? Okej. Uvek sam smatrala da se nečiji trud i rad, talenat, istrajnost i sve ostale vrline cene. Da je samo to potrebno da bi ''uspeo'' (stavljam pod navodnike jer se ovo odnosi na svet blogova, a reč uspeh mi ima ipak neko drugačije značenje u širem kontekstu).
Hm, pa ne baš.
Da ne zvučim arogantno (kakva umem biti), odmah se ograđujem da ovim ne kažem da sam ja najbolji bloger koji, jelte, zaslužuje mnogo više. Samo sam negde usput shvatila da su neke vrednosti ipak malo iskrivljene. S obzirom da ne želim da ovaj post bude negativan (trudim se, stvarno) prelazim na sledeću temu.



,,Kako ona ima tako malo pratilaca?''

Tu rečenicu je u jednom momentu izgovorila moja drugarica, u nekoj konverzaciji. A i drugi su se čudili kada u nekoj konverzaciji kažem da pišem blog preko 4 godine. I zapitala sam se. Kako to da ja imam tako malo pratilaca, čitalaca, brojki? Pa... Možda je odgovor u tome što do pre godinu dana apsolutno ni jedna misao nije bila upućena ka tome da od ovoga zarađujem. Imala sam instagram stranicu odavno, i nikada nije bila povezana sa blogom, na njoj nisam objavljivala nove postove, i nikada i neće biti isključivo Blog related. I dalje doživljavam Instagram za ono što je bio kada se pojavio, ne jurim brojke, nemam neke taktike, ne kupujem pratioce (a nisu skupi, majke mi). Moja Instagram stranica sam ja, ono što volim, ono kako se osećam.

Објава коју дели Koma Bunny (@katarina_komazec) дана


Giveaways

Pa da, ništa lakše od nagradnih igara za skupljanje pratilaca. 
Slažem se. Delimično.
***Sve devojke (blogerke) koje ovo čitaju molim da se ne nađu prozvane, apsolutno volim nagradne igre, učestvovala sam u njima, sama ih organizovala i nastaviću verovatno.***
Samo...
Ono što se ''krije'' iza te priče nagradnih igara je nešto drugo. I to ne mislim na stranu devojke koja organizuje već na druge ljude koji učestvuju. Opet se ograđujem, naravno da ima devojaka koje zaista prate vaš rad, neke koje vas baš zbog te nagradne igre otkriju i nastave da prate, ali većina, verujte mi da mogu slobodno da kažem 80% devojaka koje preko Facebook-a učestvuju u nagradnim igrama su ''igračice''. Izraz koji mi blogerke među sobom upotrebljavamo, ali bolji ne znamo. To su devojke koje verovatno nisu ni videle koje ste uslove napisale pa ni ispunile iste, ili one koje učestvuju u svakoj...SVAKOJ nagradnoj igri bilo da je zavesa, jastuk, karmin, deterdžent, majica...SVAKOJ. Takve devojke ne zanima ni vaš blog ni to što pišete, dakle - nisu realna publika. Nisu pravi pratioci. Samo su trenutno brojke. Koje će verovatno nestati kada shvate da nisu osvojile nagradu kod vas. Možda vas i napasti kada im tražite podatke za slanje, a one ne znaju šta je poklon (pa kako ako igraju igru??). Možda vas i javno ''pljuvati'' na fejsu kada ne dobiju nagradu pa kažu da delite drugaricama na kvarno.


Šta sada?

I negde u pola misli prekidam se i dolazim do kraja posta, koji je nastao sasvim slučajno.
Šta sada?
*Hoću da se vratim nail art-u jer sam od toga počela i to mi je i dalje najdraže, želim da moj blog ostane zauvek blog i da mi bude hobi.

*Hoću da napravim vrhunsku stranicu koja će izgledati kao portfolio, bez puno teksta, bez reklama, bez ičega drugog, samo moje odevne kombinacije sa kvalitetnim i velikim fotografijama.

*Hoću da mi blog bude raznovrstan, da pokriva sve beauty i fashion tematike koje i mene zanimaju.

I dalje se držim svoje politike da nemam politiku. Možda mi to nije dobro, možda bih trebala da se fokusiram na jednu tematiku, jednu društvenu mrežu, da se dam maksimalno. Da zaista verujem da od svega ovoga ima nešto (u moru drugih blogova, bitnih i nebitnih, u moru devojaka koje sve ovo rade zarad koje krpice /i to je posebna tematika/...) bilo da je to novčana zarada, lična satisfakcija, moj hobi, šta god.

I kao i za sve do sada u životu, verujem da će naići period kada će mi se samo kazati šta treba da se desi...


Do tada, družimo se na mom blogu ovakvom kakav je sada, na mom Instagram profilu koji mi je najdraža društvena mreža, i na mojoj Facebook stranici na kojoj će uskoro biti nagrada. Da, biće... ;)

Živeli! Za još 5 narednih...?

Share:

4 comments

  1. Svaka ti čast na ovom tekstu! �� Svoj unutrašnji monolog si pretvorila u ličnu motivaciju, a to je esencija svakog posla! Želim ti da u najmanju ruku ostvariš ono što si sebi zadala ovim tekstom, a onda i još više od toga! ������

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti puno, puno! Samim tekstom nisam imala nikakve namere, odavno sam želela da pišem tako neke misli koje naiđu, ali ako to ne uradim istog trena, otišle su. Ovaj put sam odmah otvorila praznu stranicu.
      I baš to kako si ti rekla, čini mi se da je upalilo. :)
      Hvala puno još jednom! <3

      Delete
  2. Pomno sam pratila svaku reč iz ovog posta i uporedo razmišljala. Dođoh do zaključka da su sve stavke apsolutno tačne - vezano za ,,igračice'', iskrivljene vrednosti, devojaka koje sve vode zarad krpica... Nije baš svejedno kada se potrudiš oko nekog posta, edituješ slike, potrudiš se da napraviš dobru reklamu da bi posećenost bila veća i ona samo... ne bude. Malo je iskrenih komentara po blogovima, ogradiću se i ja pa ću reći da ovo pričam samo vezano za svoj blog. Mlađa sam od tebe, ali sam u ovom blogo-svetu negde od 2015. godine. Nisam aktivno baš sve to vreme pisala, usponi i padovi su normalni svuda, pa čak i na blogu. Želim ti da još mnogo ovako interesantnih postova napišeš, na različite teme i da svaki put jednako uživam kao u ovom!
    (Pronašla sam te na Srpskoj blogerskoj zajednici, tako da ću se prijaviti na tvoj blog!)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Iako je ovaj tekst samo ''izašao iz mene'' u tom momentu, bez nekog većeg cilja, jako mi je drago da nailazi na pozitivne komentare i da se čita baš onako kako sam ga i pisala.
      Trudila sam da iskontrolišem neku negativnost, ali ta priča o stvarima koje sam navela i ti se složila bi mogla da se nastavi još po jedan post za svaku temu, ali vidim da je i ovo shvaćeno. :)
      Da, upravo to, samo...ne bude.
      Lično imam bar 3 puta mesečno želju da ugasim blog, dok već sutradan nešto potpuno suprotno, i naravno da mislim da je to normalno. A oni treba da se prevazilaze, zbog sebe. :)
      Hvala ti neizmerno mnogo na ovakvom komentaru, zaista cenim! <3

      Delete